Jedan od najboljih i najljepših dokaza da nije sve u veličini jest San Gimignano: gradić s tek nešto manje od 8.000 stanovnika već desetljećima zauzima visoko mjesto u svijetu turističke ponude, a broj soba za izdavanje nekoliko je puta veći od broja stanovnika pa se smještaj za pojedina razdoblja u godini mora rezervirati i godinu dana prije.

Čitava Toscana je doista prelijepa: beskrajni brežuljci okićeni maslinicima i vinogradima, ispresijecani alejama platana, ni pedlja neobrađene zemlje, oker fasade u gradovima i selima među koje je zakonom zabranjeno utrpati ljubičastu, ružičastu ili kakvu drugu drečavu boju, što vrijedi i za nova naselja, i povijest kakvu ima malo koje područje.

Gotovo svako mjesto ima i neku svoju posebitost, a u San Gimignanu su to srednjovjekovni tornjevi, njih čak 14. Gledani iz daljine, kao i čitav gradić, nalik su umjetničkoj instalaciji nekog prpošnog zaigranog mladca koju će prvi lahor ili razvigorac poravnati pa će se moći krenuti ispočetka. Tornjevi, međutim, čvrsto stoje, prkoseći stoljećima, za razliku od svojih „kolega“ u drugim, mnogo većim mjestima, koji su davno nestali s lica zemlje. Jest, i ovdje ih je bilo još mnogo više, čak 72, ali su drugdje nestali gotovo svi, a ovdje je tih 14 opstalo, pa nije čudno što je UNESCO 1990. godine stavio gradić na popis svjetske kulturne baštine.

Posebna je i priča o nastanku tornjeva: nije ih, naime, gradila vlast, za obranu od vanjskog neprijatelja, kako je uobičajeno, već pojedine obitelji, i to kako bi se mogle zaštititi i spašavati u nekoj vrsti stalnog „građanskog rata“ koji je tinjao, a ponekad i eskalirao u samom gradu.

Naravno da ću se još vraćati tornjevima, ali da krenem ispočetka, od glavnog ulaza u grad, ispred kojeg je, na okruglastom platou, poredano nekoliko spomenika, modernističkih, ali vrlo dopadljivih, a uz njih je i obelisk podignut u čast poginulih u svjetskim ratovima. Na jednoj spomen-ploči urezani su stihovi pjesme Stablo cimeta Maurizija Massinija. Da je bio koji stih o šafranu, plantaže kojeg se vide po okolnim brdašcima i pristrancima, ne bih se začudio, ali cimet…

M.J. | Bljesak.info / S Venesom ispred Porte svetog Ivana

Glavni ulaz u grad, Portu svetog Ivana, a postoje još dva manja, svetog Mateja i svetog Jakova, štiti donžon kula, okrugli bastion na koji se na obje strane nastavljaju čvrsti bedemi za zaštitu od vanjskog neprijatelja. Bit će da su je gradili u razdobljima kad bi nestale ulične međuobiteljske čarke i svađe, a masivnost i čvrstoća kule ne ostavlja prostora za dvojbu oko toga da im je za izgradnju sigurno trebalo mnogo godina i novca. Na Porti svetog Ivana izvješene tri zastave grada, a na zidu plakat koji najavljuje trodnevni srednjovjekovni festival koji bi se, u malo slobodnijem prijevodu, mogao nazvati „Dani žetve“. Istina, na festivalu se ne žanje žito, ali se kompletan program naslanja na zemlju i njenu plodnost, budući da je gradić stoljećima živio ponajprije od poljoprivrede, što je u dobroj mjeri izraženo i danas, mada posredno, jer kroz grad prođu tisuće posjetitelja koji, znamo, moraju ponešto i prigristi. Ipak, atrakcije festivala su blagoslov konja i konjske utrke, kao i natjecanje u potezanju konopa, utrke žena i muškaraca u nestandardnim uvjetima vezanim za ovdašnje tradicije, te, iznad svega, parada konjanika i vitezova. Tu, ispred Porte svetog Ivana, pravim i snimku sa svojom prijateljicom Venesom, ovdje mojim pouzdanim vodičem i prevoditeljicom, Fojničankom koja već 30 godina živi u Toscani.

Gledajući svana ne može se ni zamisliti unutrašnjost grada: desetak mladića i djevojaka pristiže, cestom ispod zidina prođe poneki auto i to je to. Na prvi pogled sve izgleda mirno, utonulo u podnevnu omaru, ali se slika stubokom mijenja čim se stupi unutra: ulice pune, kao i radnje na koje usput nailazimo, kako brojne galerije ili prodavaonice suvenira od ovdašnjeg alabastera, tako i kafići, enoteke te prodavaonice. Vino, posebno „Vernaccia di San Gimignano“, bijelo, ovdašnje, osim raspričanih prodavača, bezglasno „nude“ i divlje svinje, točnije njihove preparirane glave, a uz vino ide i ovdašnji nadaleko poznati pršut te kobasice od veprovine. Ovdašnje maslinovo ulje degustira se u kombinaciji s tartufima, naravno, ko za takvo što ima novca, a službeno najbolja slastičarnica na svijetu, „Gelateria Dondoli“, na glasu je po svojoj kremi svete Fine sa šafranom i pinjolima, „proteinskim bombama“ dobivenim iz borove šišarke.

M.J. | Bljesak.info / Divlje svinje „nude“ pršut i kobasice od samih sebe

Jedna prodavaonica vina i maslinovog ulja smještena je, zanimljivo, u nekadašnjoj romaničkoj crkvici svetog Franje s početka 13. stoljeća: nekada je tu bila bolnica koju su vodili svećenici, onda ponovno crkva, a sad se vinom, umjesto svećenika, pričešćuju turisti iz cijelog svijeta. Jedna krojačica isturila je stol sa šivaćim strojem do „linije razdvajanja“ radnje i ulice i točno za minutu ispisuje nečije ime na kuhinjskoj pregači, kapi ili ruksaku, čak i na papučama. U gradiću djeluje i istureno odjeljenje Sveučilišta u Sieni, ali ko bi među ovoliko mladeži prepoznao studente.

Na glavnom trgu, Piazza della Cisterna, kamena česma, cisterna, zdenac, kako kome štima, sagrađena 1287. godine. Kako god to zvali, gradski oci jednom u nekoliko mjeseci izvuku kilograme novčića koje turisti ubace za sreću. Utržak je vjerojatno raznovrsniji nego u kasicama pored ulaza u međugorsku crkvu, jer posjetitelja nema odakle nema. S Piazza della Cisterna vide se i svi ili barem gotovo svi tornjevi, a o svakom se za toliko stoljeća isprela poneka legenda. Naprimjer Torre del Diavolo ili Đavolji toranj: pater familias je otišao na put, a kad se vratio, toranj je zatekao mnogo višim nego što ga je ostavio. Nakon što je uzaludno dumao, a objašnjenja nije našao, „porastanje“ tornja pripisao je – đavlu!

U Podestovoj palači na susjednom, Katedralnom trgu danas je smještena gradska galerija sa slikama brojnih velikana, od Pinturicchija i Filippina Lippija, pa do Benozza Gozzolija i Domenica di Michelina. Torre Rognosa, toranj koji iz nje „izrasta“, visok je 52 metra i 1255. godine, a 55 godina nakon njegove izgradnje donesen je zakon kojim je bilo zabranjeno graditi tornjeve više od njega. Ipak, Torre Grossa, odmah do njega, sagrađen oko 1300. godine, iz nekog razloga je viši za dva metra. U Torre Rognosa stoljećima se nalazio zatvor, pa valjda zato ima samo jedan prozor-osmatračnicu, okrenutu ka Piazza della Cisterna. Zakon vezan za visinu tornjeva pokušala je izigrati ekonomski moćna obitelj Salvucci, sagradivši još nekoliko metara više tornjeve „blizance“, ali su oni, nakon dugogodišnjeg sudskog spora, ipak „skraćeni“ koliko se moralo, pa su danas zeru niži od Torre Rognosa. Motiv za ovakav postupak Salvuccijevih bili su loši odnosi s također bogatom obitelji Ardinghellisa, koja je, pak, imala 51-metarski toranj. I onda da ih nadmaše i ponize…

M.J. | Bljesak.info / Katedrala

Na Piazza della Cisterna, na skretanju ka Via del Castello, nalazi se i Muzej torture, a na drugom kraju Muzej srednjovjekovnog kriminala, čega baš i nema na mnogo mjesta u svijetu. Unutra su poredane srednjovjekovne sprave za mučenje, korištene ponajprije u već spomenutom zatvoru u Torre Rognosa. Nije nedostajalo ni onih koji su mučeni, pogotovo što je sukob između dvije oprečne političke strane, gvelfa i gibelina, trajao stoljećima, a ni crkvena inkvizicija nije propuštala u Božje ime „podsjetiti“ zalutale ovčice na vlastitu moć.

Katedrala ili Collegiata znamenita je po mnogo čemu, ali su freske „broj jedan“, pogotovo što, za razliku od onih u gotovo svim drugim crkvama, od 14. stoljeća, kada su nastale, nikada nisu restaurirane. Svejedno su boje, kakve bi sad teško iko znao napraviti, i dalje „žive“ i sjajne kao malo gdje – očito je u San Gimignanu prije šest stoljeća živio neki izuzetan majstor za spravljanje boja pa gdjegdje kao da su freske napravljene prije par mjeseci. Sve što je na njima urađeno još od nastanka jeste to da je, na zahtjev Franca Zeffirellija, koji je tu snimao dobro poznati film Čaj s Mussolinijem, nekakvim nježnim metlicama uklonjena prašina, s tim da su neke obnovljene nakon bombardiranja gradića tijekom Drugog svjetskog rata. Freski ima i ispred ulaza, kao i u atrijima gotovo svih okolnih zgrada, a u jednom kutu još jedna cisterna, manja od one glavne, na Piazza della Cisterna.

Freskama su inače ispunjeni i katedralni stropovi, i lukovi, zidovi, i to desni starozavjetnim, a lijevi novozavjetnim scenama, a po mnogo čemu je posebna i kapela svete Fine, kod nas Serafine, rođene 1238. godine upravo u San Gimignanu, koju su kreirali arhitekt Giuliano da Majano, njegov brat, kipar Benedetto da Majano, te slikar Domenico Ghirlandaio. Uz katedralu je i iznimno bogat Muzej sakralne umjetnosti. Fotografiranje u katedrali – strogo zabranjeno!

U ogromnoj niši preko puta katedrale, velikoj toliko da joj više u potpunosti ne odgovara standardni naziv lođa, umjetnica zabavlja prolaznike svirkom na nekoj vrsti modificiranog ksilofona, a na platou iznad katedrali drugi umjetnik proizvodi ugodne melodije na kristalnim čašama različite veličine nejednako napunjenim vodom. U niši velika spomen-ploča u čast 13 žitelja gradića poginulih tijekom Drugog svjetskog rata, a kamene klupe zauzeli oni što im je dojadila vrućina pa poželjeli na trenutak predahnuti.

M.J. | Bljesak.info / Muzej torture

Lijep pogled pruža se s platoa iznad gradića. Ispod gradskih zidina, nekadašnje „prve linije obrane“, posađene masline, tornjevi su ostali negdje dolje, izvan vidokruga, a na drugom kraju gradića kao na dlanu leži druga crkva, posvećena svetom Augustinu, jednostavna romanička građevina od cigle sa dopadljivim gotičkim prozorima. Uz nju je samostan augustinaca, davno ukinutog reda, koji je nekad bio prisutan i u Sremu te u Dalmaciji i Primorju. Između platoa i crkve naselje, kuće izvan centra, beskrajni nizovi istobojnih krovova, a u pristranku modernistički, ali zanimljiv brončani spomenik svete Katarine. Tabla s imenom umjetnika, Giannetta Fieschia, otkačila se sa gornjeg vijka i okrenula „naglavačke“. Bit će da je i to neki znak :)

U gornjem dijelu grada još jedna nekadašnja crkvica koja to više nije, Quercecchio, nekadašnje sjedište bratovštine svete Fine, danas – i to se, eto, nađe – ornitološki muzej. Unutra je zbirka koju je gradu prije stotinu godina darovala markiza Marianna Panciatichi Ximenes d'Aragona Paulucci, poznata ornitologinja, botaničarka i malakologinja. Prije je zbirka, do 1983. godine, stajala u crkvi svetog Augustina, a onda je našla mjesto ovdje. Osim u zbirkama, ptica, golubova, ima i na pročelju crkve, i to pravih – valjda su „nanjušile“ svoje preparirane drúge.

Na kraju još jedna „prava“ crkva, mala, posvećena Gospi od Svjetlosti, s reljefom iznad vrata i brižljivo isklesanim ukrasima na dovratku. Iznad minijaturnog oltara Gospa okružena cvjetnim vijencem, a u dnu crkve zanimljiva slika u luneti: s jedne strane glazbenici, sviraju na vas mah, s druge anđeli, bit će da oni svojim milozvučnim glasićima pjevaju.

Svaki grad u Toscani, čak i oni mali, kao što je San Gimignano, imaju „viška“ crkava, a ovdje to nije nimalo čudno kad se zna da je stoljećima bio postaja vjernika na hodočasničkom putu Via Francigena, ka Rimu i bazilici svetog Petra, a ne jednom su u gradiću znali zanoćiti i sami pape. Uostalom, i nazvan je po biskupu Geminianusu, kasnije proglašenim svecem, koji je prije 1000 godina uspješno organizirao obranu grada od Huna.

Tu negdje se i opraštamo sa San Gimignanom, a onaj „još samo jedan pogled“ unazad, ka tornjevima, ponavlja se, naravno, nekoliko puta. I doživotno ostaje u sjećanju svakome ko jednom dođe u ovaj simpatični gradić.